Kratke priče

Pisana reč, Knjige, Poezija, Pisci, Esej, Citati, Aforizmi, elektronske knjige, Savremena književnost, Klasična književnost, Kratke Priče, Bajke, Basne, Usmena književnost, Mitovi, Narodne Pesme, Guslari, Poslovice, Mit, Ep, Drama, Tragedija, Komedija, Naučna fantastika, Novela, Roman, Strip, Satira, Moderna književnost, Pripovetka, Oda, Balada, Poema, memoari, putopisi, Biografija, autobiografija, Dnevnik, Priča, epopeja, Spev, Epitaf, Epigram ...Čiča miča i gotova priča
User avatar
Gilgamesh
Posts: 1123
Joined: Sun Mar 10, 2013 1:09 pm
Contact:

Re: Kratke priče

Post by Gilgamesh »

Момо Капор
RUŽE

Koračali smo Drugom avenijom u devet sati pre podne. Tako naiđosmo na tek otvorenu cvećarnicu, u kojoj je jedan čovek džinovskog rasta pažljivo nameštao buket žutih ruža u izlogu.
Ušli smo unutra i ja kupih pet ruža.
Čovek je govorio srpski. Reče da se zvao Krstić, ali ga u Njujorku svi zovu Kris. Prošao je sito i rešeto dok se nije smirio ovde, gde sada prodaje cveće.
Poklonio sam pet žutih ruža Džil Sajmon, koja je sve vreme ćutala i slušala nas kako zagrcnuto razgovaramo na jednom egzotičnom jeziku.
Kada joj ih pružih, briznula je u plač:
- Zašto plačeš, Džil?
- Nikada mi niko u životu nije poklonio ruže! - reče - Mislila sam da ih kupuješ za nekog drugog, i sve vreme sam zavidela kao kučka!

Ruže su koštale deset dolara.
Suze Džil Sajmon nemaju cenu.

( OFF priče )
Sve u zivotu je stvar izbora
User avatar
Gilgamesh
Posts: 1123
Joined: Sun Mar 10, 2013 1:09 pm
Contact:

Re: Kratke priče

Post by Gilgamesh »

Tajna zvana - MEZE

Radoznali stranac, koga beogradski domaćin pozove na piće, imaće priliku da izbliza vidi razliku između nas i drugih naroda po tome šta jedemo uz piće. Postoji, naime, stara izreka da majka nije karala sina što pije, već što usput ne mezeti.

Ukratko, šta je to meze?

U ovom istorijskom razdoblju u kojem globalizam preti da nam izbriše istorijsko pamćenje, tradiciju i identitet, nije na odmet baciti malo svetla na ono što nas razlikuje od drugih naroda.

Poslednji sam čovek na svetu koji bi imao nešto protiv viskija, ali nikada nisam video neko društvo da pije viski i mezeti. Viski se, naime, uglavnom pije stojeći za šankom ili u onom blagoslovenom trenutku kada se izmoreni Zapadnjak, iz koga je Zapad izvukao sve što je mogao, sruči uveče, posle posla, u fotelju, zbaci s nogu mokasine i strusi dugi gutljaj da dođe k sebi od blagostanja. Uz viski se ne može mezetiti, uz njega se grickaju čips, indijski orasi, pistaći, ili se u jednom zalogaju proguta mali kanape zalogaj.
U skladu s tim su i svi postupci civilizacije koja pije viski, džin ili koktele, od kojih najviše volim “menhetn”, i to uglavnom zbog trešnje – jedine poznate stvari u tom piću.

Meziti je ritual koji pripada jednoj sasvim drugoj civilizaciji, kao što je i sama reč meze – persijskog porekla – do nas došla preko Turaka, zajedno sa još nekoliko najvažnijih stvari kao što su javašluk, ketman, baksuz i budala. Razlika između civilizacije koja pije viski, a ne mezi, i ove naše, koja dok pije rakiju mora makar na čačkalicu da nabode mrvicu sira, ista je kao između espreso kafe (doppio ristreto) koja se stojeći sruči u grlo i turske kafe koja se srkuće dugo i sedeći, uz razgovor, a koju Turci uglavnom i ne piju, jer je njihov omiljeni napitak čaj.

Naravno, i kod samih Srba postoje velike razlike u mezećenju i mezetlucima. Srbijanci, tako, više jedu no što mezete; njima je najsitnije meze kavurma, glava u škembetu ili pola kile čvaraka, dok su Srbi preko Drine, zahvaljujući dugoj orijentalnoj tradiciji, dosegli u mezećenju najistančanije nijanse. Tako je čuveni sarajevski beg Saburija, uz litar meke rakije, mezetio samo pola orahovog jezgra i pri tom mirisao ružu, slušajući u akšam sa terase svoje kuće cvrčanje cvrčka u malom zlatnom kavezu, uhvaćenog u Anadoliji, dok je dole, u avliji, jedan njegov seiz pevušio “Ima l’ jada ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale...” i udarao u dugovratu tamburu zvanu saz, da izazove cvrčka na pevanje.

Neki veliki uživaoci i poznavaoci tajnih rituala umeli su da celo veče piju mezeteći samo po jedno zrno grožđa. Srbi Mediteranci, s druge strane, piju lozovaču umesto šljivovice, a meze tek ubrane, orošene smokve – petrovače ili tanku lisku njeguškog pršuta. Oni iz Dalmacije, pojedu dve-tri masline i jednu slanu srdjelu, koja je dovoljna podloga za litar crnjaka.

Reci mi šta meziš, pa ću ti reći odakle si!

Rusi, kad piju votku, najpre pojedu resku limuna, a onda nosu i ustima prinesu tanku krišku crnog ražanog hleba i dišu kroz nju, mezeteći prastare mirise plodova svete pravoslavne zemlje. Severnjaci koriste nikolaški meze koje se sastoji od okrugle kriške limuna na čijoj je jednoj strani šećer, a na drugoj samlevena kafa. Kiseli krastavci zajednički su za sve severne pijance. Naša pravoslavna braća Grci jedu uz piće uzo-meze, gde svaki komadić crnog hleba nije veći od jednog zalogaja, ali ono što se nalazi na njemu, prevazilazi i najsmeliju maštu. Jedanput sam, na peščanoj plaži preko puta luke Volos, odakle su u svoje vreme isplovili Argonauti u potrazi za zlatnim runom, u jednoj straćari, sklepanoj od lima, buradi i otpadaka brodskih dasaka, popio četrnaest malih uza, želeći da naučno ispitam da li će hromi krčmar ijedanput ponoviti uzo-meze. Ne, nije. Bio je ravan neponovljivom Bajronu. Prvi uzo-meze imao je na hlebu komadić fete u maslinovom ulju, drugi parčence slane sardele s paradajzom, treći, sićušni garides-škamp, četvrti raspolućenu maslinu sa bademom... Kada sam savladao sve nijanse tog grčkog uživačkog genija, utvrdio sam da ne samo što ne mogu da ih opišem, već da ne mogu ni da stanem na noge od tog silnog naučnog istraživanja.

Uopšte uzevši, čini se da kod nas provincija više i bolje mezeti dok pije od metropole. Po malim gradovima i unutrašnjosti vreme odmiče sporo i ima ga na pretek da se čovek opusti i u miru oslušne otkucaje svoga srca. U Beogradu, takođe, predveče mezeti predgrađe, gde se još uvek živi po ljudskoj meri, a manje centar, koji je odavno izgubio navike svojih očeva i dedova.

U periferijskim dvorištima ljudi sede, pijuckaju i mezete. Noć se ušunjava poput lopova kroz krošnje lipa i oraha, mezeti se na mesečini i sve je kao nekada.

Kada se Oskar Vajld vratio sa putovanja po Americi u Englesku, pričao je prijateljima kako je nekom svom domaćinu pohvalio mesec u Virdžiniji, a ovaj mu je sa setnim uzdahom rekao: “Ah, trebalo je da ga vidite pre rata, mister Vajld!”

Ima tu još nešto: za razliku od mezećenja u kući, mezeti se mnogo lepše u kafani, jer se plaća. O tome najbolje svedoči priča o jednom Beograđaninu koji se godinama sastajao za istim stolom u staroj kafani “Zora” sa svojim prijateljima hvaleći svaki put gulaš od telećih srca i bubrega koji kuva njegova žena kao najbolji gulaš na svetu. Najzad, dogovore se da donese to neprevaziđeno jelo jedne subote u kafanu; probaju ga, ali je nešto, po opštem utisku, nedostajalo ukusu gulaša. Šta, to niko nije znao da kaže sve dok se jedan ne doseti i viknu “Provucite ga kroz šuber!” i tek kada šerpu sa gulašem provukoše kroz otvor iz kuhinje na kome kelneri podižu porudžbine, on zaista dobi onaj pravi ukus – kafanski.

No, pričajući o mezetlucima umalo ne zaboravismo piće. U stara vremena, ljudi su svake večeri, punih pola veka, sedeli za istim stolom družeći se, i svako je naručivao onu količinu pića koju bi popio te večeri. Neko litar vina, drugi pola litra meke rakije, treći tri deci ljute, tako da nije bilo današnjeg nasilja čašćavanja novim turama; jednostavno, svako je naručivao onoliko pića koliko su mu dozvoljavale zdravstvene i platežne mogućnosti, i ta količina bila je neprikosnovena i sveta. Zvala se gida. Veliki poznavalac kafanskog života, pesnik Branko V. Radičević, zvani Mačista, piše u svojoj knjizi “Sujeverice i druge reči” o sedenju u krčmi “Dva vola” u Sarajevu sa starcima koji su imali svoje gide. “Pred Hamzom Humom boca blatine. Pred Zvonimirom Šubićem pola litre rakije. Razgovoru nikad kraja. Ali nema pića za nas mladiće koji smo silno ožedneli. Jer krčmar više ne toči. Jer više nemamo para. Jer dva poznata pisca Hamza Humo i Zvonimir Šubić, imaju svoje gide. Gida je gida. Gida, bože, kako nam je izgledala nedostižno! Kad ćemo osvojiti svoje neprikosnovene ne i svete gide! Jer pravo na gidu je kao pravo na najuzvišeniju sopstvenost.” Eh, ta dobra stara vremena kada se znalo kako se pije i šta se mezeti!

Danas su te stare kafane pretvorene u kafiće, pabove, bistroe, parfimerije i banke. U kafićima je muzika preglasana da se ne bi razgovaralo, jer su gosti uglavnom bez teksta. Od mezetluka ni traga, samo ponegde zdela sa pistaćima, pića kratka i oštra. Stari pijanci su se povukli u sopstvene kuhinje; sede za stolom prekrivenim mušemom, piju polako i mezete mrvice sira. Prednost pijenja u kući sastoji se u tome što kad se čovek napije, lakše stiže do svog kreveta nego kad je u kafani. Beogradom još uvek kruži stara legenda o Paji Vuisiću i njegovom bratu Duji koji bi u ponoć okretali stolice i stavljali ih na kuhinjski sto, pa s peškirima preko ruke, kao sa salvetama, naplaćivali svom ocu račun kao da je u kafani, vičući da je fajront. Uzimali bi mu pare i odlazili u kafanu da piju.
Priča se kako je neki Beograđanin vodio svoga gosta da mu pokaže grad i sva njegova čuda, a kada padoše s nogu od obilaska i sedoše u neku kafanu da se odmore i popiju pivo, domaćin duboko uzdahnu i reče:
“Šteta što ovde niste bili pre trideset godina...”
“Je l’ kad je Beograd bio zaista Beograd?” upita ga gost.
“Ne! Kada sam ja bio zaista ja!” odvrati on.
Sve u zivotu je stvar izbora
User avatar
Gilgamesh
Posts: 1123
Joined: Sun Mar 10, 2013 1:09 pm
Contact:

Re: Kratke priče

Post by Gilgamesh »

Момо Капор
"Što jest, jest, dugo smo se rastajali... I taman kad odlučismo da se ona uda, a ja da najzad postanem ozbiljan pisac, neko se vrati i kaže, na primer: »Hej, nisam ti još ovo pričala!« ili »Reci, a šta se dogodilo posle toga?«
Drage moje devojčice, čitava ta stvar podsećala je na one grandiozne završetke simfonijskih dela Petra Iljiča Čajkovskog; taman kad pomislite da je stvar najzad gotova, orkestar opaljuje još jednu grmljavinu, a ljubavnici se vraćaju da još jedanput kažu jedno drugome da se više nikada neće zabavljati! Mala Anči mi je tako, najmanje pet godina, zviždala ispod prozora ili mi nameštala zasede na ćošku i pričala svoj život u levo uvo, a ja posle pokušavao da se svega setim i kucao na pisaćoj mašini pomoću dva prsta. Da sam sve te godine odvojio za pisanje »Ane Karenjine«, na primer, već bih imao svoj sopstveni komforni spomenik na Kalemegdanu, gde sam ošacovao jedno zaista prijatno mesto, odmah desno pokraj glavne šetačke staze. Umesto toga, što sam radio? Jedanput sam četiri dana i četiri noći tajno snimao na veoma starom magnetofonu marke »Grundig TK-46« Ančin monolog, od čega je najmanje tri četvrtine priče bilo ispričano kroz usta puna kikirikija, a ostatak uz obavezno grickanje semenki. Najzad, kada je otišla iz mog života, seo sam za svoju izdrndanu pisaću mašinu, okružio se pepeljarama u ogromnim količinama, a u sve tajne džepove posakrivao zalihe cigareta za pola godine i počeo da puštam one trake i da razmotavam salvete na kojima sam krišom beležio njene fazone. Dva bela medveda iz Zoološkog vrta i ja tonemo u zimski san. Toliko mi se spava, nemate pojma! Probudite me jedino u slučaju da se mala Ana vrati... Inače, ujedam!"
Sve u zivotu je stvar izbora
User avatar
Gilgamesh
Posts: 1123
Joined: Sun Mar 10, 2013 1:09 pm
Contact:

Re: Kratke priče

Post by Gilgamesh »

Momo Kapor
Još jedna Anina beleška ;)

Čoveče, kada ih vidim na ulici, te solidno udate srećne žene, te nastavljačice vrste, te nosilice zlatnih burmi na prstima koji liče na 'šufnudle', sve mi se nešto pričinjava da, umesto broševa, imaju ugrađenu tablicu:
*Ovaj spomenik Plodnosti nalazi se pod zaštitom države!*
Sada možete, naravski, pomisliti da sam pakosna jer nisam udata, mislim, možda ćete me prozvati: Pakijem ili šta ti ja znam, ali šta da radimo sa tom njihovom srećom koju mi neudate moramo godinama da podnosimo: "Je li, bre, kad ćeš već jednom da se udaš?"
I zato, verujte: mamika - hvata me panika!

Krenem tako uveče u provod, a lepo osećam kako me svi u kući gledaju kao trkaćeg konja u padoku, kako me procenjuju i misle u sebi: možda će večeras najzad da ukeba nekog mamlaza i da nam se skine s vrata?
Vidim lepo: matori stisnuo palčeve (drži mi sreću), a bakuta me sačekuje iza krivine i prska nekim sprejom.
- Šta je, bre, matora, šta me prskaš - povičem i istog časa utvrdim da je bakuta pogrešila onako bez naočara tubu u kupatilu, pa potegla onaj sprej za ukokavanje muva i baba-švabingera!
Koji mi je to provod!
I taman zakoračim, onako smrtonosno namirisana, na prvi stepenik kad maman pljusne za mnom vodu iz čaše, baš kao što je činila nekad davno, kada sam polagala maturu - šta se dešava: okliznem se, naravski, i ljosnem svom dužinom preko one silne poplave! Posle su me pola sata sakupljali po parteru i lepili selotejopom, časna reč! Šta da se radi? - od Černiševskog.

Ako maznem nekog svog vršnjaka i počnem da od njega pravim čoveka, ko mi garantuje da neće zbrisati, mislim, ko mi garantuje da neće ubiti tutanj taman kad od njega napravim približno ljudsko biće? I šta onda? Potrošila sam deset godina izigravajući profesora Higinsa iz Pigmaliona, ili Dositeja Obradovića, prosvetitelja, da bih na kraju ispala truba. Popila nokat!

Da rastavim nekog finog tipa, na primer, da mu rasturim brak, da budem mlađa od njegove najmađe ćerke - nekako mi se ne da da izigravam maćehu, a ostali da pomažnjavaju naslovne uloge Pepeljuge i Ivica i Marica. Oću i ja, bre, da se ogrebem za neki krupnjak u toj filmčugi; neću da delim čoveka i da ga zatičem kako se klopa od grižule savesti. Oću nekog novog!

Dobro, a šta da sam se, recimo, zabavljala jedno deset godina sa nekim mesečarom, a šta da sam mu prva ljubav, da je, to jest, preko mene upoznao pravu sreću i te fazone, pa se srećno uzeli i uopšte - svi govorili za nas: "Bože, što su slatki! Toliko se vole! Ona je njemu prva u životu, a on njoj prvi! Kako je to lepo! Kako je to fantastično! Stalno su zajedno..." Seksi-end! Šta onda?
A jednog lepog dana, negde pred samu srebrnu svadbu, posle idealnih dvadeset pet godina braka, tip mi jednostavno zbriše! Mislim, odjedanput oseti da se nije pošteno isprovodio u životu ili nešto slično, pa našao neku zubnu tehničarku ili neku malu iz srednje babičke, ili neku što se muva oko filma, a cela varoš uzdiše po frizerajima:
"Bože, ko bi to rekao? Onakva ljubav! Onakva žena! Onakav čovek!"

Ljubav - to vam je nešto kao male boginje! Kao zauške! Ako se ne preleže na vreme, pa ih dobiješ u pedesetoj, načisto si se ukopao!"
Sve u zivotu je stvar izbora
User avatar
Gilgamesh
Posts: 1123
Joined: Sun Mar 10, 2013 1:09 pm
Contact:

Re: Kratke priče

Post by Gilgamesh »

LILIAN

Eto, uzmite, na primer, moga sina: zubar u Cirihu. Kakav zubar, budaletina! Mogao je i ovde da živi kao gospodin čovek. Žena mu, inače, Švajcarkinja. Nema dece. Dođi, te dođi! Moja stara išla četiri puta, ja nijednom. Šta ću tamo? Da mu šetam kučiće? Opet, sin je sin! Odem da ga obiđem. Ponesem sto pedeset sarmica u vinovoj lozi i dvaest kila kora za gibanicu. Sir, kajmak, sve. A oko vrata venac ljutih papričica. Znam da ne sme da se unosi, ali dete se uželelo. Pita me njihov carinik: šta vam je to? Havaji, kažem, Honolulu! Kao, mi Srbi nosimo feferone umesto cveća. Otkinem jednu papričicu i pojedem je pred njim. Ponudim i njega. Danke, kaže i zagrize. Mila majko, kad se zagrcnu! Suze mu na oči udariše. Samo mi mahnu rukom da prođem; one sarme i kore za gibanice nije ni pogledao. Svaka čast tom Cirihu, mali me svuda vodio, sve smo obišli. Kupio mi je i sat. Elektronik! Jednog dana kaže on meni, hajde ćale, kaže, da te vodim na ručak! Hajde, de! Nek sam i to dočekao. Odvede me na Banhofštrase, to im je kao glavna ulica, u neki skup restoran gde se služe samo salate. Trista salata sam nabrojao. Uzimaš sam od čega hoćeš i koliko ti duša ište, samo piće služe kelnerice. Jedna lepša od druge! Prilazi nam za sto neka crnomanjasta, oči evo ovolike - zelene; sa takvim očima pre rata nisu puštali u pristojne kuće. Nema joj više od dvaset dve, tri. Pita me na nemačkom šta ćemo da pijemo. Naruči nam neko belo, kažem malom, samo nemoj mi tu neke vaše švajcarske karafeke, razumeš, da slučajno bude slatko, nego da rezi ko naše i da bude malo presečeno! Objasni curi, kažem, a ona će meni: Razumem ja, veli, srpski, čiko; ne treba ništa da objašnjava, doneću...
- Ma, jesi li stvarno naša?
- Naša sam - kaže.
- Pa odakle si dete?
- Iz Gruže.
- Hej, devojke iz Gruže, lepe su ko ruže!
Samo što zapevuših, kad ona briznu u plač! Onako, iz čista mira. Suza suzu stiže, sve mi suze kaplju u salatu. Nisam je, valjda, nešto uvredio?
- Šta ti je - pitam - zašto plačeš?
- Ništa - kaže - sve mi se skupilo! A i vi, kao da sam mog tatu videla. On isto pije belo. Ništa, sad ću ja da prestanem.
Ali, vraga! Ne prestaje. A moj sin, budaletina, sve je nešto okreće i zaklanja. Šta je okrećeš, pitam, pusti dete nek se isplače, biće joj lakše!
- Sad ću ja odmah da prestanem - kaže ona i razmazuje šminku oko očiju. - Oprostite, molim vas, ne znam šta mi je!
Ljiljana se zvala, imala je i tablicu na grudima, piše: Lilian.
- Ako je gazdarica vidi da plače na radnom mestu - kaže moj mali - smesta će je otpustiti. Zato je okrećem!
Oni, Švajcarci, izgleda, niti se smeju, niti plaču. Ali, umalo i ja ne zaplakah. Presede mi ručak. Na časnu reč, teo sam odma da je uvatim za ruku i vodim kući, pa šta košta da košta! Pitam je koliko je dugo tamo? Kaže, sedam godina.
- Pa, bre, što se ne vratiš - kažem...
- Ne mogu - veli - ne mogu ni da se vratim, ni da ostanem. Ne znate vi kako je meni ovde...
Jedva se nekako smiri.
Posle moj sin kaže kako je Švajcarska sređena zemlja, a ja ćutim i mislim u sebi: bem ti sređene zemlje u kojima kelnerice ne smeju ni da plaču!

(OFF priče)
Momo Kapor
Sve u zivotu je stvar izbora
Post Reply

Return to “Književnost”